Idi na sadržaj Idi na izbornik
 


Božić


Božićni stol u bunjevačkih Hrvata

 

U narodnom životu uz zimski ili božićni ciklus blagdana veže se najviše magićnih djelovanja, raznih vjerovanja od kojih mnoga potječu još iz pretkršćanskog doba.

Poznatiji dani i običaji ovoga blagdanskod ciklusa u pučkoj tradiciji bunjevačkih Hrvata jesu Lucindan i u vezi s njim bajanje peradi, pravljenje Lucine stolice, Lucinih kalendara za proricanje vremena, Materice i Oci, božićno čestitanje i razne druge relacija Božića, na primjer postavljanje božićnog drvca i darivanje, „božićna zlatna ptica”, ophod „betlemaša”, Silvestrovo pa Nova godina s pjevanjem itd. Bez ulaženja u podrobnu analizu treba da ukažem da većina ovih običaja, magičnih djelovanja ima značaj odgona zla, izazivanja blagostanja i plodnosti, proricanja. Noć je u ovo doba najdulja, dakle, ovo  je godišnje doba najpogodnije za bajanje.

            U raznolikom i bogatom božićnom običajnom redu red jela na Badnje veče, postavljanje božićnog stola ima tradicionalne oblike. Brojni elementi božićne večere i božićnog stola sežu u pretkršćansku praksu, po nekim nitima do doba mediteranskog antikviteta.

            Dvadeset i četvrti prosinca je Badnji dan koji je posni dan do izlaska zvijezde Večernjače. Za Badnje veče samo su bunjevački Hrvati pravili božićnjak – pleteni kolač u obliku dvojnoga križa, a u njega stavili zlatan ili srebrn novac. Božićnjak je bio ukrašen figuracama od tijesta. Nekada se božićnjak ukrašavao i suhim šljivama i višnjama. Na Badnje veče kuća se gotovo pretvara u betlehemsko poprište. Pred sumrakom se u kuću unosi slama te se prostire po podu kuhinje i sobe. Kućedomaćin izgovora riječi čestitke: „Hvaljen Isus, čestitam vam Badnje veče!“ i u međudobi na slamu rasipa orahe za djecu.

            Stol se prostire ćilimom i bijelim stolnjakom. Ispod stolnjaka se metne malo slame i sijena. Na stol se postavlja božićno drvce – po prilici do početka našeg prošlog stoljeća iznad stola je sa sljemena visjela božićna grana. Zvala se „kinč“, ova je riječ mađarskog porijekla. Ova grana je bila od „gledičije“ te ukrašena pozlaćenim orasima, suhim šljivama i na konac nanizanim kokicama: kao da se spustila iz neba. (U našem seoskom muzeju u Čavolju može se pogledati.) Na glavno mjesto stola bio je postavljen božićnjak a do njega su poredane lijepe rumene jabuke koje su blagoslovljene na polnoćki. Do Nove Godine su ostale tu, a zatim su svi ukućani dobili po komadić. Do božićnjaka je stavljena zelena pšenica, posijana na Lucin-dan, a ovdje je postavljena i čaša nasuta raznim zrnjevljem – pšenicom, raži, kukuruzom – a u njoj pletena trokraka svijeća. Plamen svijeće su gasili vinom. Pod stol su se unosili razni domaći i gospodarstveni alati, konjski hamovi i u jednoj „saćurici“, „kotarici“ razni plodovi za posvećenje.

            Po čavoljskoj tradiciji, 1920-ih godina na Badnji dan se strogo postilo, jelo se samo kruha i pilo vode. Za večeru se kuhalo. Večera je počela molitvom. Članovi obitelji su čestitali jedni drugima Badnje veče, sretne blagdane. Ovisno o materijalnom stanju, večera se sastojala od „suprane“ grahove juhe s „grtljanićima“ („trgančićima“) ili riblje čorbe, od „papule“ ili pečenog šarana, od makom pupački ili tašaka. Na stolu je bila bočica zvana „fićoka“ s medenom rakijom, pa bilo je još bijelog luka (češnjaka), meda, oraha, jabuka, lješnjaka, suhih šljiva, grožđa, pečenih bundeva i vina. Oko trinaest vrste jela. Svako jelo ima svoje značenje i svoj red kojim se jede. Mrvice s božićnog stola upotrebljavale su se u pučkom liječenju.

            Svijeća je u kući gorjela preko cijele noći. Išlo se na polnoćku. Djeca su spavala na slami prostrtoj po podu. Nakon polnoćke jelo se pača (hladetine), jer su prije Božiča – tko je samo mogao – klali svinju. Vrativši se s polnoćke, domaćini su probudili i nahranili stoku, a jednu crvenu jabuku bacili su u otvoreni bunar.

U prazničnom redu Božiča stapaju se tradicije raznih razdoblja i namjena koje se mogu dobro raspoznati, ali ih je razdvojiti teško, a možda i nije potrebno.

 

Izvor: Dr. Mándics Mihály